Oni imaju visoka cela, vijorne kose, siroke grudi;
od gromora njina glasa suma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se sire
i bune, i prodiru u vis, u etire.
Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, suzanjstvu, gladi i njionoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjera sto zivi u smaku
i vrelo svjetlosti sto tinja u mraku
i sunce u oblaku...
Oni imaju polet orlova, srcanih zracnih ptica,
oni poznaju pjesmu nasih najdubljih zica,
uzdusni piloti, nebeski piloti,
za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rodena u placu, sazrela u muku.
Njena muska desna neprestano zida
dvore covjecanstva. Dom Prometeida!
I dalje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaska ceta
za slobodu prava.
Ali u samoci njihova je glava
ispravna i cista povrh mracne rulje
gdje ih ne rasumjiu glupani i hulje,
kao vrsak divnih, zelenih jablana,
rezuci do munje vedri opbzor dana.
Tako, uistinu do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijece plavi, ruji, zuti;
nagnuti u ponor nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.
Mi stupamo bijelim dolom u tisini,
oni, sami, gordi, drscu u visini,
muce zednu zieni ili revnu opnu;
sto ne mogu, sto ne modu da nas uvis popnu.
Povrh njina vrska gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nas njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
No comments:
Post a Comment