Miodrag Palovic - ODBRANA NASEG GRADA

VI
Ja imam nade za ovoj grad
Ja imam veliku nadu
Ja imam grad
Ja imam jutro svakoga jutra
ali jutro moje nade tek dolazi.

Ne jutro nade nego jutro ostvarenja
Ne jutro koje dolazi no koje traje vrlo dugo
Ne koje dolazi no koje samo sebi menja lik
lik velike nade, dolazak ovog grada
Ja imam ovu nadu svakoga jutra.

Ja vidim veliku luku sjaja
talas mirisne magle, brod napuklog zida
Ja vidim luku sa ovoga zida
sa ovog broda, sa talasa ovog oka
luku gde ce nas docekati nasi dvojnici.

Ne dvojnici nego mi licno
prvi put slicni sebi samima
Ne u luci nego nasred mora
Jer ovde je luka, ovo je zid sjaja
nije brd ni napuklo ovo dvojnika.

Cujem ljuljanje staklenih spratova
trgove gongova, dolazak otvorenih vrata
Cujem ljuljanje cveca na trgovima
susret helikoptera na spratovima oblaka
Cujem gong dolaska
Cujem otvorena vrata
vrata na koja ulazi to isto cvece.

Jer imam nade za ovoj grad
Jer imali su nade za ovoj dolazak
oni pre nas i sunce i iznad nas
za ovoj grad, za ovoj grc
za ovu glad vremena i grc bremena
za oblak novog lika. Jer imam nade

Ne samo za grc vremena
Ne samo za spratove piramida
Ne samo za sjaj i gong velike nad
za talas svitanja i luku dvojnika
ne samo za piramide
nego i za otvorena vrata
za otvorena vrata
za glad otvaranja
za ovoj grad.

1952.

Mirko Banjevic - SUTJESKA (odlomak)

Iz koje cistinom ko dlan? -
pitaju noc i san.
Iz proleterske prve! -
zglob im odgovori strven.

Iz koje se utopi blisne? -
pitaju uzljuljane sjeni.
Iz Prve dalmatinske, sjor
odgovar zamre u pjeni.

Iz koje se stociste na nju? -
pitaju glasi u granjiu.
Iz Druge srbijanske, Oj Moo... -
odgovara mrtvi poj....

Iz koje stasaste tu?
cujem uzbunjem sjenu.
Iz Trece sandzancke, rodjo! -
sjene odgovore slozno.

Iz koje si, vesela snago? -
pita iz dubine naglo.
Iz Cetvrte crnogorske sjekle! -
govore mrtve sjenke.

Iz koje prispje i ti? -
pita na gomile mrtvi.
Iz Pete crnogorske stravne! -
odgovor poprista plane.

Iz koje se desiste tuda? -
pitaju raspala trupla
Iz Seste bosanske, druskane! -
odgovorne nijeme usta.

Iz koje su lobanje te? -
pita lobanje sjaj.
Iz Sedme krajiste ljute! -
odgovorim pormulo ja.

Iz koje potamnjeste vi?
pita utuljeni vid.
Iz Osme banijaske svud! -
odjekne ugasla grud.

Iz koje u ovoj dostup? -
pita sjedeci kostur.
Iz Majevicke, mali! -
skelet se strese i svali.

Iz koje si, brate drag? -
pita prebijeni gnjat.
Iz Desete hercegovske, bolan! -
gled je sjevnula gola.

Iz koje si?... Ko si?... -
pitaju rasute kosti.
Iz svih sto bijasmo most! -
odgovara zagubljena kost.

Vladimir Nazor - TITOV "NAPRIJED"

I Drug Tito jaše na čelu kolone
Uz usku stazu planinsku.
Visoko,
Na vrhu, led. Krš, blato naokolo.
Dolje, u klancu, mutan potok šumi.
Oblaci tmasti vuku se po nebu,
A pramen, magle kao div se diže
Iz šume jela, bukvi i omorika.
- On jaše, sve to ne vidi, ne čuje.
------------------------------------------
Kamo ga miso prenjela? U kom
Svijetu živi? Od čega je bora
Na čelu i grč oko tvrdih usta?
Al;najednom je stao: trgnuo se.
Avet je pred njim. Sva je od blata
smrznuta,
Od snijega i mraza. Stoji, studen širi
I veli:
"Kud češ drzniče? Ja vladam
u toj planini. Okreni se, gledaj
Te jadne momke, koje ovud vodiš.
Oni su, bosi, bijedno ljudsko meso.
Nevoljna krv, što moj je dah smrzava,
Kamo ih vodiš u patnju i u smrt?
Kipove od leda napravit ću od vas.
I stajat ćete, kruti, nepomični,
U tami noćnoj i u svijetlu danjem
Na ovim gorskim stazama, znamenje
Velje mi moći, ljudima opomena
Da čovjek nesmije preko nekih granica.
Okreni se i vrati u nizine,
Da kosti griješ kod ognjišta svoga,
Pokoran i tih; - najveći je zakon
Čovječji: živjet, ma i kako bilo!"

To avet reče, on očima bljesne
I vatru prospe iz plamenih zjenica;
Ošinu konja i neman pregazi,
Pa viknu s visa:
"Naprijed"

(fala na gost70 - http://www.kastela.org/content/view/6190/2/ )

Djura Jaksic - OTADZBINA

I ovaj kamen zemlje Srbije,
Sto pretec suncu dere kroz oblak,
Sumornog cela mracnim borama
O vekovecnosti prica dalekoj,
Pokazujuci nemom mimikom
Obraza svoga brazde duboke.

Vekova tavnih to su tragovi,
Te crne bore, mracne pecine;
A kamen ovaj, ko piramida
Sto se iz praha dize u nebo,
Kostiju krsnih to je gomila,
Sto su u borbi protiv dusmana
Dedovi tvoji voljno slagali,
Lepeci krvlju srca rodjenog
Misice svojih kosti slomljene,
Da unucima spreme busije,
Oklen ce nekad smelo preziruc
Dusmana cekat cete grabljive.

I samo dotle, do tog kamena,
Do tog bedema -
Nogom ces stupit, mozda, poganom?
Drznes li dalje?... Cuces gromove,
Kako tisinu zemlje slobodne
Sa grmljavinom strasnom kidaju,
Razumeces ih srcem strasljivim
Sta ti sa smelim glasom govore,
Pa ces o stenja tvrdom kamenju
Brijane glave teme celavo
U zanosnome strahu lupati,
Al' jedan izraz, jednu misao
Cuces u borbe strasnoj lomljavi
"Otadzbina je ovo Srbina!"

Miroslav Krleza - PLAMENI VJETAR

Jednoga će dana krvavo jutro svanuti,

jednoga će dana crljeni vihor planuti,
o, jednoga dana,
nad piramidom mrtvih domobrana
buknut će plamen iz bezbrojnih rana.
U potresu će onda strahotnom
rasplinut se simboli kletve i tamjana,
komedija i crkvi, bolnica i kavana,
ludnica, bordela i samostana,
jednoga dana, o, jednoga dana!
A pjevat će zvona,
stjegovi i glazbe i gnjev kazniona.
Pjevat će plameni vjetar svetu pjesmu vatre, kaosa i eona:

"Ulico!
Krvavi talas
nek te kovitla danas!
Proklet je pean zlata,
i dok mirišu žene, svila i šokolata,
vješaju gologa boga na trgu ko tata.
O, Ulico,
danas -
budi crveni talas!"

Tako će urlati plameni vjetar jednoga dana,
nad piramidom mrtvih domobrana,
i crni će stjegovi crveno liznut ko gorući jezici,
okna će samrtnoblijedih kuća planut ko luđačke oči,
a vatrena nebeska kiša u mlazu
na grad će da se toči.
Sverazorni će ritam po ulici da ori:
"Gori! Gori!
Kugla nebeska gori!"
I u tom kolu roblja, kraljeva, žena i smeća,
tramvaja, volova, konja, topova, vjetra, karteča,
u ludom ciklonu vatre i krvi gdje bukti Slobode Sreća,
gdje se božanstvo Laži ko sveto sunce vrti,
hihot će jecati glasan
Njezinog Veličanstva
Pobjednice Smrti.

Petar Petrovic Njegos - TVRD JE ORAH VOCKA CUDNOVATA

'Od vladike i svijeh glavara
Selim-pasi otpozdrav na pismo,
Tvrd je orah vocka cudovata,
ne slomi ga, al' zube polomi!
Nije vino posto pride bjese,
nije svijet ono sto misljaste:
Barjaktaru darivat Evropu, -
grehota je o tom i misliti!
Velja kruska u grlo zapadne.
Krv je ljudska rana naopaka,
na nos vam je pocela skakati:
Prepuniste mjesinu grijeha!
Puce kolan svecevoj kobili.
Leopoldov hrabri vojevoda,
Sobijevski, vojvoda Savojski
salomiste demonu rogove.
U citapu ne pise jednako
za dva brata jednoimenjaka.
Pred Becom je Burak posrnuo,
obrnuse kola niza stranu
Ne trebuje carstvo neljudima
nako da se pred svijetom ruze.
Divlju pamet a cud otrovanu
divlji vepar ima, a ne covjek.
Kome zakon lezi u popozu,
tragovi mu smrde necovjestvom.
Ja se sjecam sto si reci htio!
Tragovi su mnogi do pecine -
za gorske se goste ne pripavlja' :
u njih sada druge misli nema
do sto ostre zube za susjede,
da cuvaju stado od zvjeradi.
Tijesna su vrata uljniku,
za mededa skovana sjekira.
Jost imate zemlje i ovacah,
pa harajte i koze gulite!
U vas stenje na svakoju stranu,
zlo pod gorim, kao dobro pod slom
Spustavah se ja na vase uze,
umalo se uze pretrze;
otada smo visi prijatelji,
u glavu mi pamet uceraste.'

Oskar Davico - U SPOMEN NA TAMNOVANJE SVETOZARA MARKOVICA

XI
Umesto rala, volovskih kola,
umesto gladi i umesto suza,
ah, jednog dana umesto bola,
umesto tuge i umesto uza,
ah, jednog dana, jednog dana.

umesto pljacke i pandura,
umesto kralja i umesto kneza,
a, jednog dana, umesto bura,
umesto rata, mesto proteza,
ah, jednog dana, jednog dana,

umesto brava i umesto reza,
ah, jednog dana umesto noci,
bljusnuce rafal iz mitraljeza
kad drukce svetlost ne moze doci,
ah, jednog dana, jednog dana,

kad bukne ruza mesecine
i sunce srca, drugovi moji,
s njima sloboda i masine,
ko ljubav sto me s devojkom spoji,
ah, jednog dana, jednog dana,

bice sve lepo neizbezno,
i strasno, bice ko dusa blaga
i kad je topl i kad je susnezno,
zivljenje bice svima ko draga,
jednog dana, jednog dana.